Аш-Шуара

(Tā Sīn Mīm) O kur’anskim smo skraćenicama govorili na početku sure el-Bekara.

Ovo su ajeti časnog Kur’ana koji odvajaju istinu od neistine.

Zar ćeš sebe upropastiti zbog toga što tvoji sunarodnici, o Poslaniče, neće da povjeruju, jer si odveć sažaljiv spram njih i želiš da budu vjernici?

Kad bi Allah, džellešanuhu, htio, poslao bi bezbožnicima s neba jedno znamenje, djelo izvan iskustvene stvarnosti, zbog kojeg bi neizostavno postali vjernici i povinovali bi se tom znamenju. Ali, Allah ne želi slati takva znamenja kako bi ih iskušao hoće li povjerovati u onostrano.

I mekkanskim mnogobošcima ne dođe nijedna nova opomena od Milostivog Allaha koja sadrži dokaz da je Allah jedini bog i da je Muhammed Božiji poslanik, a da je ne odbiše i leđa joj ne okrenuše.

Krivovjerni poriču veličanstveni Kur’an i rugaju se njegovim ajetima – pa stići će ih sigurno posljedice njihova poricanja, ruganja i drugih gnusnih djela koja činjahu na ovom svijetu i snaći će ih kazna.

Zar mogu ustrajno poricati, a nisu razmislili o tome da je Svemogući Allah učinio da iz zemlje niče bilje različitih boja i oblika, lijepog izgleda i od velike koristi?

U nicanju raznolikog bilja iz zemlje bjelodan je dokaz da je onaj ko je u stanju učiniti da to bilje niče u stanju oživjeti mrtve, ali većina ljudi ne vjeruje.

Poslaniče, Gospodar tvoj, zaista je silan, te Ga niko ne može nadvladati. On je samilostan prema Svojim robovima.

Vjerovjesniče, spomeni ljudima da se Svevišnji Allah obratio poslaniku Musau, alejhis-selam, naredivši mu da pođe među nasilne ljude koji su sebi nepravdu počinili ne vjerujući u Allaha i porobljavajući sinove Israilove.

Naredio mu je da pođe među faraonov narod i da ga na blag i učtiv način podsjeti na neophodnost bogobojaznosti, a to je činjenje dobra, a sustezanje od zla.

Musa, alejhis-selam, reče: “Gospodaru moj, zaista se bojim da će me faraon i narod njegov lažovom proglasiti, te će odbiti ono što ću im od Tebe donijeti!”

“I bojim se da će me, poreknu li oni moje poslanstvo, obuzeti tuga i briga”, Musa, alejhis-selam, reče. “Allahu, zato pošalji Džibrila Harunu, mom bratu, s poslanicom, da bi mi on pomogao u dostavljanju vjere i pozivanju Tebi.”

Naposlijetku je Musa rekao: “A prema njima sam se ogriješio: ubio sam jednog njihova čovjeka, Kopta, pa me strah da će oni mene ubiti zbog toga.”

Allah, džellešanuhu, reče Musau, alejhis-selam: “Nikako! To se neće dogoditi, oni neće imati priliku da te ubiju.” Ti i tvoj brat Harun pođite faraonu s Našim ajetima, pomoću kojih ćete dokazati da govorite istinu. Mi ćemo biti s vama dvojicom, sa Svojim znanjem, podrškom, pomoći i čuvanjem. Mi čujemo šta vi njima govorite i šta se vama govori. Nama ništa ne promiče.”

Dakle, Musau i Harunu naređeno je da pođu faraonu i da ga izvijeste da su njih dvojica poslanici Allahovi, tj. da ih je poslao Stvoritelj svega što postoji.

I rekao im je da zatraže od faraona da oslobodi sinove Israilove, koji robovaše faraonu u Egiptu, te da dopusti da pođu s njima dvojicom.

Faraon se obratio Musau, alejhis-selam: “Zar si, o Musa, zaboravio da si kao dijete bio na našem dvorcu i da smo te mi odgajali!? Zar si zaboravio da si kod nas proveo mnoge godine!? Zbog čega sad tvrdiš da si poslanik?”

Faraon je rekao: “I počinio si veliko nedjelo onda kad si ubio Kopta pomažući svom sunarodniku! Nadasve si nezahvalan na blagodatima kojima sam te obasuo.”

“Jesam, ubio sam onog čovjeka, ali to se dogodilo prije nego što sam dobio Objavu”, priznao je Musa.

“A od vas sam pobjegao u Medjen plašeći se da ćete me ubiti, te mi je kasnije Gospodar moj znanje i mudrost darovao i među poslanike, koje šalje ljudima, uvrstio me”, objasnio je Musa.

Naposlijetku je Musa upitao: “Faraone, u pravu si što se pozivaš na svoje dobročinstvo spram mene! Nisi me porobio, premda si porobio moje sunarodnike, sinove Israilove. Ali sve to nije razlog da te ne pozovem u istinu!”

Utom je Musaa, alejhis-selam, faraon upitao: “Ko je Gospodar svjetova, za Koga kažeš da si Njegov poslanik?”

“Moj Gospodar je Onaj Koji posjeduje i upravlja svime što postoji, i Kojem pripadaju vlast i sud na nebesima i na Zemlji i na onom što je između njih”, odgovorio je poslanik Musa, alejhis-selam. “Ukoliko ste čvrsto uvjereni u to, robujte isključivo Allahu!”

“Zar ne čujete šta je odgovorio Musa? Zar ne čujete lažne tvrdnje koje iznosi?”, upita faraon svoje velikodostojnike i glavešine.

“Allah je Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih pretka?”, reče Musa.

Faraon se obrati svojim sunarodnicima Koptima: “Musa, koji tvrdi da je poslanik, mahnit je i sasvim lud, ne umije odgovoriti na pitanje i govori besmislice.”

Musa kaza: “Allah Uzvišeni, Kome vas pozivam, Gospodar je istoka, Gospodar zapada i Gospodar prostora koji se između njih nalazi, ako pameti imate, pa da o tome promislite.”

Ne mogavši se argumentima boriti, faraon zaprijeti Musau, alejhis-selam: “Prihvatiš li kakvog boga osim mene, sigurno ću te u tamnicu baciti!”

Musa, alejhis-selam, upita: “Zar ćeš me baciti u tamnicu i u slučaju da ti podastrem kategoričke dokaze i bjelodana znamenja da sam uistinu Božiji poslanik?”

“Ako istinu govoriš, o Musa”, faraon će, “podastri nam te dokaze i znamenja koje si spomenuo.”

A Musa, alejhis-selam, baci štap i on se odjednom u ogromnu, pravu zmiju pretvori koja poče puzati zemljom.

Zatim poslanik Musa, alejhis-selam, u njedra stavi ruku svoju, koja je bila sasvim uobičajena, te je potom izvuče iz njedara, kad ona posmatračima bijelom, svijetlom, blistavom se ukaza, bez ikakve bolesti i mahane.

Faraon se obrati velikodostojnicima oko sebe: “Musa je odista vješt mag, on je zbilja virtuoz u sihru!”

“Musa hoće ovom magijom da vas iz zemlje vaše izvede i da on njome zavlada”, primijeti faraon i reče velikodostojnicima: “Pa šta savjetujete? Šta nam je činiti u ovom slučaju?”

Velikodostojnici faraonova naroda rekoše: “Ostavi Musaa i Haruna, nemoj ih odmah kazniti, već u gradove pošalji vojsku da sakuplja čarobnjake!”

“Dakle, vojska će ti dovesti”, rekoše doglavnici faraonu, “sve izuzetno vješte čarobnjake.”

Tako faraon sakupi čarobnjake u određeno vrijeme i na određenom mjestu.

A svijetu bī rečeno da se iskupi radi prisustvovanja nadmetanju između Musaa, alejhis-selam, i čarobnjakā, da se uvjere u to ko će od njih biti pobjednik.

Njihov je cilj bio da slijede čarobnjake ispovijedajući njihovu vjeru, ako oni, a ne Musa, pobijede.

Pošto su stigli da se suprotstave Musau, čarobnjaci faraona upitaše: “Hoćemo li zaista dobiti nagradu, materijalnu ili nematerijalnu, ako pobijedimo Musaa?”

“Da, ako pobijedite, dobit ćete nagradu”, faraon odgovori. “I sigurno ćete biti jedni od onih što su meni najbliži, dat ću vam veoma visok položaj.”

Čarobnjacima se obratio Musa, vjerujući u Allahovu pomoć i u to da ono čime on raspolaže nije sihr: “Bacite na zemlju svoje štapove i konope, koje ste odlučili baciti!”

I čarobnjaci baciše na zemlju konope svoje i štapove svoje, a pritom se zakleše faraonovom moći i dostojanstvom da će oni Musaa danas pobijediti.

Onda poslanik Musa, alejhis-selam, baci svoj štap iz ruke i gle – Allah, džellešanuhu, pretvori ga u ogromnu strašnu zmiju koja proguta sve njihove konope i štapove – čaroliju koju su pripravili.

Vidjevši da ona ogromna zmija, koja je maločas bila štap, proguta i uništi čaroliju koju su pripremili, faraonovi čarobnjaci čelima po tlu popadaše.

Rekoše: “Vjerujemo u dragog Allaha, Gospodara svega što postoji!”

“Vjerujemo u Allaha, Gospodara Musaova i Harunova”, kazaše na kraju.

Negodujući zbog toga što su čarobnjaci povjerovali, faraon viknu: “Zar da povjerujete u Musaovo poslanstvo, a ja vam to nisam dopustio? Musa je vaš prvak, očigledno je, koji vas je magiji poučio i čini se da ste svi vi u zavjeri kako biste stanovnike Egipta iz njihove zemlje istjerali, ali – zapamtit ćete kakva će vas kazna snaći!” Zatim se prezreni grešnik faraon zakleo čarobnjacima da će im ruke i noge unakrsno odsjeći, tako što će odsjeći desnu nogu uz lijevu ruku ili obratno, a nakon čega će ih, sve odreda, iz osvete što su povjerovali u Musaa i postali njegovi sljedbenici, pobiti i porazapinjati na palmina stabla.

Čarobnjaci na to faraonu odgovoriše: “Nije strašna ovozemaljska kazna, kojom nam prijetiš! Tvoja je kazna, odista, kratkotrajna i prolazna. Mi ćemo se Allahu vratiti, i On će nas u vječnu milost uvesti.”

“Žudimo da nam Gospodar naš”, dometnuše oni, “pređe preko svih naših hrđavih djela koja smo prije činili, tim prije jer smo prvi koji su povjerovali u poslanika Musaa.”

I Sveznajući Allah objavi poslaniku Musau, alejhis-selam: “Povedi noću one sinove Israilove koji su povjerovali u tebe da bi se lakše skrivali, jer faraon će vas sa svojom vojskom zacijelo goniti, da vas vrati nazad.”

Čuvši da će Musa, alejhis-selam, napustiti Egipat sa svojim sunarodnicima, poslao je sakupljače u sve egipatske gradove, da bi sustigao Musaa i njegove sljedbenike te ih vratio u Egipat.

“Zaista, Musa i njegovi sljedbenici čine grupu koja je malehna, bezazlena i prezrena”, kazao je faraon umanjujući vrijednost sinova Israilovih.

“Premda ih je malo, dobro su nas rasrdili”, kaza faraon.

Silnik je naposlijetku rekao: “A svi smo mi na oprezu, spremni smo i pratimo šta oni rade.”

Tako je Allah, džellešanuhu, učinio da faraon i vojske njegove napuste Egipat, zemlju predivnih zelenih vrtova i pitkih voda.

I da napuste riznice zlata i srebra, stečeni imetak i prelijepe kuće u kojima su živjeli.

Kako je učinio da faraon i Kopti, narod koji ga je obožavao, napuste svoju zemlju, Allah je učinio da sinovi Israilovi uživaju u Šamu u istim takvim blagodatima.

Onda Egipćani, faraon i njegov narod, sustigoše sinove Israilove kad se Sunce rađalo.

I kad su se dvije skupine, Musaov narod i faraonovi poklonici, međusobno ugledale, Musaovi, alejhis-selam, drugovi povikaše: “Faraon i njegove vojske samo što nas nisu stigli! Mi nemamo snage da im se suprotstavimo!”

“Griješite! Nije tako kao što mislite! Allah će mi pomoći, On će me putem spasa povesti”, kaza Musa, alejhis-selam.

Onda je Uzvišeni Allah objavio Musau: “Udari štapom svojim po moru!” Uslijed Musaova, alejhis-selam, udarca more se razdvojilo na dvanaest prolaza, na onoliko koliko je bilo plemena koja su činila Musaov narod, pa je svaka strana mora izgledala kao ogromno brdo u svojoj čvrstini, tako da voda nije proticala.

Mudri Allah učinio je da se faraon i njegovi poklonici približe moru te da u njega zagaze misleći da i oni mogu proći.

A Musaa, alejhis-selam, i njegove sljedbenike Uzvišeni je Allah spasio: prešli su more i niko se od njih nije utopio.

Nakon što su se sinovi Israilovi spasili, Allah, džellešanuhu, uništio je faraona i njegove poklonike.

U Musaovu, alejhis-selam, spasenju (pomoću prolaza u moru koje se rastavilo) i faraonovu uništenju leži zaista očigledno znamenje i kategorički dokaz o istinitosti onog Musaova, alejhis-selam, poslanstva. Ali, većina onih što bijahu uz faraona nisu bili vjernici.

Poslaniče, Gospodar tvoj, zaista je silan, te se osvećuje Svojim neprijateljima; samilostan je prema pokajnicima.

Kazuj svojim sunarodnicima, Allahov Poslaniče, vijesti o Ibrahimu, alejhis-selam.

Jednom, poslanik Ibrahim, alejhis-selam, obratio se svom ocu Azeru i svojim sunarodnicima: “Šta to vi obožavate? Čemu se, a ne Svevišnjem Allahu, klanjate?”

Oni mu odgovoriše: “Obožavamo kumire, iskreno im se predajemo i njima se povazdan obraćamo.”

Ibrahim, alejhis-selam, reče svojim sunarodnicima: “Čuju li vas vaši kumiri kad im se obraćate?”

“Mogu li vam vaši bogovi kojima se klanjate pribaviti kakvo dobro – ako ste im vjerni i predani, odnosno mogu li vam kakvo zlo nanijeti – ako biste im okrenuli leđa?”, upita ih poslanik Ibrahim, alejhis-selam.

“Ne, oni ne čuju naše molbe, mi baš nikakvo dobro nemamo od toga što ih obožavamo, niti bismo bili na kakvoj šteti ako bismo ih prestali obožavati”, odgovoriše mnogobošci. “Ali, zatekli smo svoje pretke, djedove i očeve, da tako čine, pa ih mi, eto, u tome odano i brižno slijedimo.”

“A jeste li razmišljali”, ponovo će Ibrahim, “o tome što činite? Pa vi, uočite to, obožavate običnu materiju, a ne Allaha!”, reče im.

“I vi i davni preci vaši robujete kumirima”, kaza Ibrahim.

I reče: “Sva vaša božanstva kojima robujete, a ne Sveznajućem Allahu, neprijatelji su moji jer su neistina. Ali, moj neprijatelj nije Allah, Gospodar svih stvorenja.”

“Allah je Onaj Koji me je stvorio, On me Pravom stazom napućuje u pogledu dobrobiti ovog i budućeg svijeta”, objasni svom narodu poslanik Ibrahim, alejhis-selam.

Dodao je Allahov miljenik Ibrahim: “Allah je Onaj Koji me hrani kad sam gladan, i Koji me poji kad sam žedan.”

“Allah je Onaj Koji me, kad obolim, iscjeljuje, samo On može ozdravljenje dati, samo On bolest i lijek daje”, Ibrahim će.

“Allah je Onaj Koji će me usmrtiti kad dođe moj smrtni čas, a zatim će me oživiti iz mezara”, nastavio je Ibrahim, alejhis-selam.

I rekao je: “Allah je jedini Onaj Koji će mi – žudim za tim – oprostiti grijehe i preći preko mojih ružnih postupaka na Dan konačnog polaganja računa.”

Potom se poslanik Ibrahim, alejhis-selam, obratio Svevišnjem Allahu dovom: “Gospodaru moj, znanje mi vjersko i pronicljivost podari, i dobrīma me pridruži, u džennetskim baščama uživanja!”

“I učini, Allahu, da me naraštaji koji će doći poslije mene, do Dana sudnjeg, spominju po istini i dobru”, zamolio je Ibrahim.

Također je zamolio: “Allahu, učini me jednim od bogobojaznih i čestitih, dobrih i iskrenih ljudi koji će baštiniti blagodati džennetske! Nastani me u džennet!”

“I oprosti, Allahu, ocu mom jer je on, zato što čini širk, jedan od onih koji su zalutali!”, ovako je zamolio Ibrahim, alejhis-selam, ali prije nego što će se pokazati da je Azer, njegov otac, Allahov neprijatelj; odrekao se Ibrahim svog oca čim mu se pokazalo da je neprijatelj vjere i nije više za njega tražio oprost.

“I nemoj me, Allahu moj, osramotiti pred svim stvorenjima na Dan kad ćeš oživiti ljude radi polaganja računa”, zamolio je Ibrahim.

Te je dodao: “Smiluj mi se na Dan ustanuća, kad čovjeku neće imetak koji je skupljao koristiti, kao ni sinovi koji su bili uz njega na dunjaluku!”

Ibrahim je rekao da će uspjeti samo onaj ko kreposna srca pred Allaha stupi, tj. čije srce bude čisto od širka i licemjerstva, pokazivanja pred svijetom i zadivljenosti samim sobom. Takav će imati koristi od imetka koji je udlijelio na Božijem putu i od djece koja za njega budu upućivala dove.

Allah će, džellešanuhu, približiti džennet onima što su bili bogobojazni, pa su izvršavali vjerske naredbe i sustezali se od vjerskih zabrana.

A bezvjernicima, koji na dunjaluku nisu bili upućeni nego su u stranputici bili, Svevišnji Allah pokazat će džehennem usplamtjeli onda kad budu na stajalištu.

Krivovjerni će biti ukoreni, pa će im se reći: “Gdje su vaši kipovi i idoli kojima ste robovali na dunjaluku?”

“Eto, isti ti kipovi i idoli kojima ste robovali, a ne Svemogućem Allahu, tvrdeći da donose dobro i čuvaju od zla – mogu li vam sad pomoć pružiti i od neizbježne vas kazne zaštititi? Štaviše, mogu li sami sebi pomoć pružiti, pa stradanje izbjeći?”, kazat će im se.

Zatim će Svevišnji Allah strovaliti u paklenu vatru, na lice, i obožavaoce lažnih božanstava i njihova božanstva, sjedinit će u džehennemu kolovođe zablude i njihove pristalice.

I vojske Iblisove, njegovi pomagači, svi će, bez izuzetka, biti s idolopoklonicima bačeni u džehennemsku provaliju.

U paklenoj vatri, sporit će se mnogobošci, koji su smatrali da Allah ima saučesnike, svađat će se s onima koje su obožavali.

Govorit će: “Allaha nam, na dunjaluku bijasmo, zbilja, u očitoj zabludi!”

“Mi smo vas, lažne nemoćne bogove, izjednačavali sa Svevišnjim Allahom, Gospodarom svega što postoji, te smo vama, kao što smo Njemu, robovali”, reći će

“A samo zlikovci krivim nas putem povedoše, oni koji su nas poticali da obožavamo lažna božanstva, a ne Allaha”, kazat će.

“Zato sad”, požalit će se nesretnici, “nemamo nikakve zagovornike koji bi se zauzeli kod Uzvišenog Allaha i otklonili od nas kaznu.”

“I nemamo prijatelje koji nas iskreno vole, pa da se za nas zauzmu i brane nas”, reći će.